Brankica Mihajlović Ilić

Brankica Mihajlović Ilić

Nastavnica psihologije i građanskog vaspitanja u tri srednje stručne škole u Boru. U radu sa učenicima, a od pre nekoliko godina i u radu u oblasti stručnog usavršavanja prosvetnih radnika i, pre svega, razmeni iskustava sa koleginicima/kolegama širom Srbije i regiona, nalazi veliko zadovoljstvo.

Psihologiju diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2006. godine.

Da li ste planirali rad u prosveti nakon završetka školovanja?

Tokom studija osposobljavali smo se za rad u sva tri velika područja rada iz oblasti psihologije (pedagoška, klinička i psihologija rada). Nisam unapred ograničavala svoje opcije u pogledu zaposlenja. Sada mi je drago što sam baš u prosveti, nisam mislila da će to predstavljati takav izazov.

Kada ste rekli izazov, šta ste tačno imali na umu?

Izazov u smislu hvatanja u koštac sa novim „sveznajućim“ generacijama, sa integrisanjem modernih tehnologija u proces nastave, sa usklađivanjem obrazovnih i vaspitnih ciljeva sa zahtevima vremena u kome živimo… Ovaj posao nikada ne može da bude monoton, nijedan dan mi nije isti, a mladi ljudi sa kojima radim imaju divnu energiju koju „samo“ treba kanalisati na pravi način.

Kako ste došli na ideju da učestvujete u kreiranju seminara?

Kreativno okruženje budi kreativnost u ljudima. Upravo u takvom okruženju ja radim i ovo je bio prirodan produkt stalne saradnje i razmene iskustava sa nekoliko bliskih kolega koja za mene i dalje predstavlja intenzivan vid profesionalnog usavršavanja. Poželeli smo da svoja udružena znanja i iskustva podelimo sa drugima. Verujemo da će svako u okviru naših seminara pronaći za sebe nešto što će biti korisno i primenljivo u radu sa učenicima.

Rad u nastavi, kreiranje seminara i elektronskih matrijala za učenje… čime još volite da se bavite?

I profesionalno i privatno volim da se bavim decom i mladima. Da nema i drugih sitnih obaveza, to bih radila po ceo dan. I od ovih naših seminara krajnju korist bi trebalo da imaju upravo deca i mladi.

Kada Vas neko sluša deluje kao da je Vaš posao veoma lak i zabavan. Postoji li nešto u okviru Vašeg posla što doživljavate kao naporno i teško?

Samim tim što sam rekla da mi je dosta toga u ovom poslu izazov, nikako ne bih upotrebila termin „lak“ da ga opišem. Zabavan može biti, onoliko koliko ga mi učinimo takvim. Kada je reč o teškoćama, ima ih dosta i to svakodnevno. Najteže mi pada osećanje bespomoćnosti kad u nekim pojedinačnim slučajevima imam utisak da gubim borbu protiv društvenog sistema. Ima dana kada se pitam zašto ulažem baš toliko energije i truda u svoj posao, a onda odem na čas redovne nastave, na čas sekcije ili dobijem e-mejl sa interesantnim pitanjem od nekog učenika i zaboravim na teškoće.

Šta vas kvalifikuje za rad na kreiranju i moderaciji onlajn seminara i elektronskih materijala za učenje?

Osim obrazovanja iz oblasti psihologije, ono što me pre svega odlikuje, a za šta mislim da je osnovni preduslov za rad u ovoj oblasti, bar kada je o zaposlenima u prosveti reč, je stalna volja za učenjem, usavršavanjem i pronalaženjem novih načina kako da gradivo približim učenicima, a da ne odstupim od osnovnog zahteva kada je obrazovanje u pitanju – beskompromisnog kvaliteta. Osim toga, prošla sam brojne edukacije u svrhu stručnog usavršavanja sebe kao nastavnika, prvenstveno iz oblasti komunikacije, aktivno orijentisane nastave, inovacija i upotrebe informacionih tehnologija u nastavi. Takođe, sada već višegodišnje iksutvo u moderaciji onlajn seminara sa oko 2500 učesnika je na nabolji mogući način oblikovalo moje veštine i kompetencije na kojima treba da se zasniva bavljenje edukacijom putem interneta. Radujem se svakoj novoj grupi koja pohađa naše seminare jer zaista uvek nešto novo saznam i kod sebe unapredim.

Možda ovo deluje kao „izlizano“ pitanje, ali imate li neki moto koji Vas pokreće u radu?

Zapravo imam. Kada sam radila sa decom i ženama žrtvama nasilja često sam bila u stanju frustracije jer sam imala utisak da to što ja radim sa njima nije ni zrnce pomoći u odnosu na probleme koje imaju. Moje mentorke su mi tada rekle: „Ako uspeš da napraviš makar malu pozitivnu promenu u životu bar jednog deteta, to je nemerljiv uspeh.“ To je misao kojom se od tada rukovodim, samo sada prebačena u konteskt obrazovanja i vaspitanja.